-Piše: Borivoje Ćetković

Prije posjete Srbima na Kosovu i Metohiji, Vučić je obećao da će održati „jedan od najvažnijih govora u životu‘‘ i da će se „po svakoj njegovoj riječi mjeriti budućnost Srbije za pet i 100 godina‘‘. Srpski vladar bio je odlučan da ostane zapisano u istoriji da je baš on taj koji je pokušao da riješi pitanje Kosova i Metohije.
Uzalud mediji danima udaraju u talambase, veličajući Vučićevu veliku diplomatsku i političku pobjedu, uzalud i divljenje i hvalospjevi nezaobilaznog Dodika, nakon završene dvodevne posjete, jasno je da nema ništa od njegovog „ulaska u istoriju‘‘.
I prije nego što se zaputio na Kosmet iskrsli su veliki problemi - iz Prištine je zaprijećeno da će mu biti uskraćena dozvola i da, prema riječima šefa kosovske skupštine Kadrija Veseljija- „ni sa dozvolom ne može da ide u Gazivode‘‘, jer „tamo nema šta da traži”.
Do posjete je, ipak, došlo. Prvog dana na brani jezera Gazivode obratio se okupljenim građanima – govorio im je o značaju ovog jezera i za Srbe i za Albance. „Sporazum sa Albancima‘‘,kazao je, „teško ćemo postići, jer se njegovoj ideji o razganičenju protivi i najveća evropska sila, odnosno Njemačka, ali i Albanci”. Otkuda pravo njemačkoj kancelarki da preuzme na sebe ulogu krojačice granica na Balkanu? U dva svjetska rata mijenjali su granice Jugoslavije i Srbije, a i početkom devedesetih njemačka desnica, predvođena Helmutom Kolom, dala je značajan doprinos razbijanju SFRJ.
Basplatnog ručka nema nigdje, pogotovo ne na Zapadu. Srbija plaća danak toliko hvaljenim investicijama koje joj stižu iz Njemačke, najznačajnijeg (ekonomski i politički) igrača EU.
Drugog dana posjete srpski suveren doživio je poraz - ponižen je i on i država Srbija i Srbi na Kosmetu. Albanci iz dreničkog kraja - Srbice, Lauše, Prekaze postavili su barikade na putu. Vučić je bio spriječen da posjeti selo Banje- jedno od dva srpska sela, u opštini Srbica u kojem živi 350 Srba u okruženju 80. 000 Albanaca. Veterani nekadašnje samozvane OVK postavili su barikade, šenlučili u prisustvu KFOR- a i pripadnika kosovske policije. Predstavnici policije dobili su naređenje da iz bezbjednosnih razloga vrate srpskog predsjednika.
Gdje je su bili Euleks i Kfor? Pustili su da albanski teroristi rade šta hoće. I Tači je rekao da su veterani bili u pravu. Njihov posao je bio da predsjedniku Srbije obezbijede slobodu kretanja. Zašto Vučić nije njihovim helikopterom prebačen u Banje? Okrivljuju se Kadri Veselji, drenička zlikovačka grupa i britanska obavještajna služba.
E, da su samo britanski obavještajci umiješani – upleteni su prsti i drugih zapadnih obavještajnih službi. Cilj je jasan: onemogućiti širenje ruskog uticaja na Balkanu. To je konstanta britanske politike još od vremena Otomanske imperije. I ne samo britanske. Ono što mnogi vide, Vučić ne vidi (tačnije: neće da vidi) iza Veseljija i njegovih dreničkih zlikovaca stoje Brisel, NATO i Vašington. Poruka je jasna: Kosovo je njihovo i mogu da rade šta hoće.
U Mitrovici je, kako je sam rekao, najviše pričao o našim zabludama i greškama, o putu u budućnost i o neophodnosti drukčijih odnosa Srba i Albanaca. Priznao je: nikada manje aplauza nije dobio - aplaudirali su mu kada je pomenuo Rusiju. I ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Čepurin oglasio se porukom da se Rusija solidariše sa težnjom Srbije da pronađe rješenje u okviru Ustava zemlje i Rezolucije 1244 SB. Nijesam čuo, niti pročitao, da ih Vučić pominje.
Ni njegovo obećanje da će strogo voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi nije se ostvarilo. Već sjutradan nakon posjete Kosmetu morao je da pojašnjava pominjanje Slobodana Miloševića. Nije ga glorifikao (kako su mu pripisali) već je „ozbiljno i objektivno kritikovao politiku koju smo vodili‘‘. I ponovio je: „rezultati njegove vladavine bili su veoma loši‘‘. Prostor ne dozvoljava da se detaljnije osvrnemo na „loše rezultate‘‘ Miloševićeve vladavine, i da ih uporedimo sa Vučićevim „istorijskim dostignućima‘‘. Milošević je pregovarao o KiM sa liderom kosovskih Albanaca Ibrahimom Rugovom, kojeg su smijenili šumski razbojnici, ratni zločinci, ubice srpskog, ali i albanskog naroda - Tači, Haradinaj i ostala teroristička banda. Rezolucija 12 44 SB usvojena je u vrijeme Miloševića, a obesnažile su je dosovske vlade – o kosovskom pitanju se raspravlja u Briselu, a ne u UN. Priznao to, ili ne, njihovu politiku nastavio je Vučić uz Dačićevu asistenciju.
Stvarni razlog da kritikuje Miloševića treba tražiti u njegovom upornom i doslednom nastojanju da promijeni sliku Zapada o Srbima i Srbiji. Ovom neskrivenom željom podsjetio je na našeg gospodara – vidi u njemu svoj uzor i učitelja. Nije slučajno da je crnogorskog vladara, nakon Vučićevog povratka sa Kosmeta, posjetio Hašim Tači.
Posjeta Rona Džonsona Beogradu (nakon Prištine) i pohvale koje je Vučiću uputio ovaj američki senator, ohrabrile su ga i dale mu krila da nastavi svoju „istorijsku‘‘ misiju dodvoravanja Zapadu. Već viđeno. I Đukanovića su, kada im je bio potreban, dizali u nebo - nazivali su ga liderom regiona i dalekovidim, neustrašivim političarem. A kako ga, nakon obavljenih „poslova”, danas pominje Donald Tramp, i njega i njegovog premijera, dobro je poznato - grdno da grđe ne može biti. Hoće li srpski predsjednik bolje proći, to ćemo tek da vidimo.